Konjunkciju Sunca i Saturna nazivam : ”Živim u senci senke Tvoje.”
Nit živiš na svetlu, nit u mraku..Večito po tankoj liniji leda, koje sunce topi pod koracima tvojim..Večito tražiš svetlo pod mrakom…Večito golim rukama skupljaš naprslo i oguljeno staklo,da imaš čime ostaviti trag..Možda te po tragovima krvi pronadju…
No, koliko je konj.jaka, tokom vremena više ništa ni ne osečaš…više ni za čim ne žališ..više ništa te ne dotiče..A gde žala nema, nema ni suza.
Najveće prokletstvo za čoveka je kad ostane bez suza. Nema teže. Jer čoveku koji plače, Bog je blizu.
Čovek koji za sobom gasi svetlo, je čovek koji živi čekajući smrt.
Sunce je desno oko, u konj.sa Saturn – Sa je levo. Jedno oko je dobro, drugo je zlo.
Jedno je sposobno da vidi u pahulji cvet, dok drugo tim istim pogledom ledi svet.
Jedno svuda vidi život, drugo svuda vidi stradanje i smrt.
Jedno je otvoreno, drugo je zatvoreno.
Gordost bez blama, strana,lična..kao portret svojom rukom nacrtan,bez gledanja u ogledalo…jer ogledalo je odavno crno i nema se šta u njemu videti…
Odlučnost bez kompromisa, uvidjaja, nežnosti…
- Odricanje …………………….do krajnjosti i nadljudske izdržljivosti.
- Ambicija koja žrtvuje sve, dok se ima šta žrtvovati….kad više nema, Sebe baca u ambis…svoje tame i osame..jer jedinu tu ume sebe ponovo da pronadje. U vrisku i polu tami, vazda i svuda..Bilo kuda!
Boli pod kožom..boli pod dušom, sakriveno i nedostižno...životom oduzeto, naruženo.
Boli život sam po sebi dok se oko svoje ose okrećeš i ne znaš Kuda?
Nema tebi pomoći, spakuj kofer. Nema tebi prijatelja, uzdaj se u Boga! Ne očekuj. Ne nadaj se. Ne nasedaj kad dobrotom blagosiljaju te, licemeri! Ne prihvataj šta god da ti nude…uvešće te u mrežu Zablude! Steži šipke svojih ograda, ne puštaj nikog! Pesnice spremi kad požele da te zagrle…
Jer šta ako zaplačeš?………
……………………………………………
Kud ćeš ti ako ti se sreća osmehne? ..Ljubav pogleda…
Kud ćeš ti ako ti sunce telo ogreje, pa se više ne moraš stideti svog leda pod kožom….?
Kud ćeš….ako nekog zavoliš? …. od smrti svoje koju prizivaš kad god se budiš i sunce ugledaš?…..
Kud ćeš ako ti poželiš nekog da zagrliš?…..
……. Kud ćeš ako tebe neko zavoli?…..
Ima krvi koja prividno teče,treperi i klije…i oca koji to nije.
Možda ima u tebi i biće koje šapuće da bolje biće..Možda…
Jednog dana…
Ovo nije snaga, to je postojanje iznad života!
Crna ruža (Ve+Sat) na dnu bunara (Ne)…nedostižna sreća,preboljena. Netaknuta ljubav, u toku umiranja…
I sve baš sve zaboli, i nema potrebe da se preboli.
I sve baš sve se vidi, i kad se zažmuri…
I sve baš sve……..doziva i poziva, i kad se zna da spasa nema…ali, sebe na pokornost poziva….i ostvaruje se..kroz žrtvu, danak u životu, muku i stradanje….a u senci senke Tvoje…da niko ni ne nasluti…da niko nikad ni ne primeti.
Nit kleti aveti…Nit se plaši, jer više nema šta da uplaši…
Nit je stalo do onog što je preostalo…
Jer više ništa nije važno…sreća je probila pleća.
Ima mnogo u tom jednom aspektu…Toliko mnogo samo tamu (s)poznaju i oni koji obitavaju tamo hodajući po užarenom staklu, kao po paklu bez savesti…ali ima tu velike vlasti, lične vlasti, bez koristi.
Nije snaga to – to je život koji prodje kroz smrt. Pobeda bez premca…
Nakon mraka svetost proizlazi; jer kad se ugasi tama, svetlost dolazi.