U čemu je razlika izmedju patološkog napada i umetničke inspiracije ili radjanja ideja? Pita J. Bendit profesora Junga.
,, Izmedju umetničke inspiracije i napada nema apsolutno nikakve razlike. To je potpuno ista stvar i zbog toga izbegavam izraz ”patološki”. Nikada ne bih rekao da je umetničko nadahnuće patološko i zbog toga i napad izuzimam iz koncepta ”patološko” jer smatram da je inspiracija potpuno normalna pojava. U njoj nema ničeg lošeg. Nema odudaranja od uobičajenog.
Srećom, u čovekovoj prirodi je da se inspiracija povremeno javlja – doduše veoma retko ali se ipak javlja. Ali, skoro je sigurno da se patološki sadržaji javljaju na skoro sličan način, tako da moraju povući granicu.
Uzmimo da ste vi lekar za duševne bolesti i ja vam prikažem neki slučaj, možete reći da je čovek lud. Ne bih rekao da je čovek lud; sve dok je u stanju da se iskaže tako da ja osećam da sam u kontaktu sa njim, taj čovek nije lud.
Biti lud je veoma relativna stvar. Kada se, na primer, crnac ponaša na odredjeni način ,,Pa, dobro, on je crnac!” , a kada se belac isto tako ponaša, mi kažemo da je lud, jer belac ne može da se tako ponaša. Od crnca se očekuju takve stvari, ali ne i od belca. ,,Biti lud” je društvena kategorija. Koristimo društvene zabrane i odredjenja za razlikovanje mentalnih poremećaja. Možete reći da je neki čovek neobičan, da se ponaša na neočekivan način, da ima čudne ideje a ako kojim slučajem živi u malom francuskom ili švajcarskom gradu, reći ćete: Baš je originalan tip; jedan je od najoriginalnijih u ovom mestu”, ali ako ga smestite u središte Harley ulice, e pa onda, je potpuno lud. To su prosto društvena shvatanja.
Iste stvari se mogu videti i u azilima za duševno bolesne. Azili nisu narasli do čudovišnih razmera zbog porasta broja obolelih, već zbog činjenice da nismo više u stanju da tolerišemo nenormalne ljude, tako da sada ima naizgled mnogo više ludih nego u ranijim vremenima.
Sećam se nekih ljudi iz mladosti koje sam kasnije smatrao šizofrenim, a tada smo smatrali da je taj i taj čika pravi osobenjak.
U mom gradu živeli su neke mentalno zaostale osobe, ali niko nije govorio ” pravi je magarac” ii štogod slično, nego ”veoma je fin”. Tako se dogodilo da je neko nazvao neke idiote ,,kretenima”, što dolazi od izreke ,,il est bon chretien”. Ne možete ništa novo dodati, osim da su, barem dobri hrišćani.
Karl G. Jung, Analitička psihologija, str. 42 i 43.