Naš unutrašnji svet je samo proizvod svega vidljivog spolja. Sve što se nalazi unutar nas je produkt čulnih nagona, koja sabiraju sve ono sa čim smo u kontaktu. Kao što su misli reakcija na spoljašnje utiske a reči ono što se prerađuje od tih ulaznih misaonih informacija. Sav taj proces(obrada) se odvija kroz naše unutrašnje filtere i vraća sagovorniku u vidu rečenice-ovakav vid kontakta mi nazivamo ‘komunikacijom.
Da nije vidljive spoljašnjosti i utisaka ne bi postojali ni misaoni tokovi niti bi postojale reči a komunikacija ne bi imala svoje mesto niti bi imala ikakvu ulogu.
No da li su sve te misli naše štivo?
I da li ih možemo nazvati delovima nas?
Naravno da ne?
Ali da li su te misli odgovorne za našu realnost koju doživljavamo?
Svakako da!
I postavlja se pitanje da li se misli mogu promeniti kako bi se promenio kvalitet života?
Svakako Da!
I rešenje je u paternima, toj ogromnoj arhivi (podsvesnih foldera) koji se čuvaju u komponentama mozga. Poput naslaganih fascikla koje smo inputovali duboko u moždanu membranu. I nekako je prosto da se pročita ali je i teško da se individualac suoči sa time jer ne vidi svoje ispoljenje kao ispoljenje automatizma. Jer nikada ne možemo videti našu pravu unutrašnjost koja je sunđer onom spoljašnjem svetu, mi smo sami odgovorni za naš unutrašnji magacin koji konstantno gomilamo.
Ono što možemo uraditi jeste izbor šta ćemo od svih tih podataka prihvatiti a šta ne.
Šta bi to značilo biti u paternu?
Biti u paternu znači robovati određenom silom koje stvaraju u čoveku naviku, terajući ga da se povinuje određenim mehanizmima navika.
Sve dok je um sa tim prijemčiv, i u saglastan on je slep. U tom slepilu on ne uviđa svoje ropstvo; ali ako um tome uskrati pažnju, onda osećamo da smo u robstvu, oseća se sila koja prisiljava čoveka da čini nešto što nije u skladu sa umom. To je sirova i tupa sila koja se ponavlja sve dok se ta unutrašnja navika koja se ispoljava u akcijama, ne anulira. To je kao mehanizam koji, kada se jednom aktivira, pritiskom na taster konstantno ponavlja jedan te isti pokret.
Jednom prilikom sam pozitivno bio šokiran kada mi je jedan od klijenata na seansi rekao žargonski’ma ja sam to samo ufiksovao sebi u svoju glavu?
I eto odgovora koliko je ufiksanih stvari koje smo rado prihvatili. Koliko hemije koja nam je samo otrov koji ubija želju, cvrči, tinja i spava u našim moždanim folderima.
Koliko toga što nismo želeli životari u nama da se može reći i da komunicira kroz nas?
Bolesna misao ili uverenje je poput virusa. Ako nemate jak imunitet ući će u vas i razboleti vas metastazirati sa vremenom i napraviti vam košmar iz koga se teško budi i vodi zdrav razum.
Danas jedno priča kroz naš um sutra drugo prekosutra nešto treće. Bilo bi suvišno ali nažalost i istinsko reći da je to stvarna činjenica koju vam psihijatri ne umeju objasniti?
Koliko je toga što živi u čoveku koliko samo virusnih misaonih sadržaja koja prete da, zaraze i sve druge. Jer bolesna misao je misao opasna za okolinu, misao bolesna za Svet. Očigledno je da živimo u bolesnom Svetu ali je lek uvek besplatan, i vešto sakriven a nalazi se u korenu polarizovanih navika.
Ali šta bi značila reč ili pojam ‘depolarizacija?
Zvuči tako klinički kao da amputiramo deo od nečega.
I istina je da se odseca, istina je da je depolarizacija samostalna hiruška intervencija na misaonom tumoru koji metastazira niz dana u dan.
I ono što se zahteva prilikom hiruške intervencije jeste odbijanje negativnih misli?
Kako bi se uspostavio balans i čovek resetovao sebe u prirodno stanje smirenosti i zdravog razuma. Kako bi se razbili negativni paterni koji parazitiraju i uzimaju nam životnu energiju.
Kako se vrši depolarizacija i šta je to što mi može pomoći?
Dakle uspostavljanje balansa.
Sa njom možete početi i dan danas tako što ćete sprečiti svaku negativnu misao koja ulazi u vas?
Bez ikakve borbe nepristrasno izgovoriti u sebi:
‘Ta misao nije moja? I ne pripada mi.
Ovo ne treba biti shvaćeno kao mržnja prema umu, i onome što se javlja u njemu, već jednostavno ignorisanje bez kritike. Svaka osuda samo pogoršava stvar i vodi u samopotiskivanje, i um upada u rascep, jedan deo uma će se pretvoriti u surovog kontrolora a drugi u žrtvu. Naš cilj nije podela i autonomija već svakodnevna ‘budnost i praćenje onoga što nam serviraju spoljašnji utisci.
Nastavak sledi
Tarot Manas